Panel o gubitku psa: "Osobi koja je ostala bez psa treba vremena za tugu i podršku"
U Klubu pseće sreće često se bavimo temama koje život sa psima čine ljepšim, lakšim i ispunjenijim. No, panel “In Memory” dotaknuo je srce publike koja je slušala prof. Lidiju Arambašić, Matejku Ivančić i moderatoricu/panelisticu Anu Odak kako pričaju o onome o čemu se rijetko govori – o tuzi nakon gubitka psa, o razumijevanju i podršci okoline.
Na našem je susretu 12. lipnja 2025. tugovanje za preminulim psom (usudit ću se reći) prvi put dobilo glas. Metropolis je bio ispunjen ljudima koji su željeli čuti iskrene, duboke i prijeko potrebne riječi o tuzi, zahvalnosti i prisjećanju lijepih trenutaka sa psom koji više nije s nama.
Te iskrene riječi su s klupske pozornice uputile panelistice prof. dr. sc. Lidija Arambašić (vodeća stručnjakinja u području tugovanja i gubitka), Matejka Ivančić (vlasnica pasa koja je unazad nekoliko mjeseci ostala bez dvoje dragih njuškica) i trenerica pasa Ana Odak (koja je prije nepunih godinu dana ostala bez svoje voljene Kote) dok su pričale o stvarnosti kroz koju mnogi vlasnici pasa prolaze, ali o kojoj se i dalje malo razgovara.
Odnos prema ljudima koji su izgubili kućne ljubimce je iznimno nepravedan i nepodržavajući
Prof. Lidija je po struci psihologinja i u svojem je dugogodišnjem profesionalnom radu pomagala mnogim osobama koje su tugovale nakon svakojakih gubitaka, uključujući i tugovanje zbog smrti kućnog ljubimca. Kako i prof. Lidija sama kaže, svi su gubici teški iz najmanje tri razloga:
- “jer smo imali nekoga tko nam je bio jako važan i drag, s kojim smo provodili vrijeme i dijelili tajne itd.
- jer svaki novi gubitak zove na prisjećanje prošle gubitke.
- jer nas sadašnji gubitak podsjeća na to da bi nam se možda u budućnosti mogao dogoditi novi gubitak. Dakle, prizove neki strah, bojazan, tjeskobu. Čak i ako možda nema nekog objektivnog razloga, čak i ako kraj sebe nemamo nekog tko je bolestan ili star. Dakako, sasvim je normalno da gubitak izazove u nama i tjeskobu o vlastitoj smrti.”
Međutim, prof. Lidija smatra da je odnos prema ljudima koji su izgubili kućne ljubimce iznimno nepravedan i nepodržavajući, kao i da se ljudi mogu naučiti kako se odnositi prema tugujućima prijateljima, rodbini ili članovima obitelji. Jer kako kaže, gubitak psa je jednak kao i svaki drugi gubitak, pa stoga ne čudi da osobi koja je ostala bez psa treba i vremena i podrške.
“Zašto ne pridajemo gubicima kućnih ljubimaca općenito puno važnosti? Jedna je stvar zbog nelagode, a druga zato što ne znamo kako bi se trebali ponašati prema tugujućoj osobi, ne znamo što bismo rekli… Međutim, ako nešto ne znamo, možemo naučiti. Pa tako i reći primjerice: “Vidim koliko ti je teško (i onda kažete po čemu sve to vidite)” ili “Rado bih rekla ili napravila nešto što će ti pomoći, ali zapravo ne znam što što napraviti” ili “Spremna sam s tobom proći kroz tugu i bol. Pokušavam zamisliti kako ti je, ali zapravo mi ne uspijeva.”
I psi itekako osjete gubitak prijatelja
Matejka je pred publikom u Klubu podijelila svoje osobno iskustvo gubitka čak dva psa u vrlo kratkom periodu, Freyju i Inga. Njih dvoje su Matejki bili peti i šesti pas u obitelji, stoga je još od djetinjstva upoznata s osjećajem nedostajanja pasa. Međutim, Freyja i Ingo joj jako nedostaju.
“Uvijek nađem vremena pogledati unatrag na naš zajednički život. Hobi mi je fotografija i volim proći kroz sve slike i filmove na kojima sam uhvatila zanimljive trenutke iz njihovih života i zahvalna sam za taj period koji smo imali. Definitivno si uzmem vremena za reflektirati sve što se dogodilo… Ja sam okružena psima već dvadeset pet godina, tako da sam se uvijek koncentrirala na onog psa koji je ostao u obitelji, da taj pas osjeti što manje taj gubitak. Tada bih dodavala ekstra aktivnosti s njim u danu kako bi što manje bili sami doma, jer i psi itekako osjete da gubitak prijatelja.”
Matejki se u početku dogodio onaj osjećaj da vidi Freyju i Inga krajičkom oka, tijekom dana ih nekoliko puta spomene i tu i tamo se ulovi kako trzne kad čuje njihova imena. Freyja i Ingo nedostaju i Lumi, kuji koja je ostala sama nakon smrti svojih četveronožnih prijatelja.
Teško je nekome tko nema psa pričati kroz što prolaziš
Dok je opisivala taj period netom prije i nakon gubitka pasa, Matejka se prisjetila koliko joj je značila potpora ljudi iz okoline. Posebice ljudi iz pseće zajednice koji su znali ili imali razumijevanja kroz što ona u tom trenutku polazi. Isto se dogodilo i Ani dok se brinula o Koti koja se borila s dijabetesom, ali i kasnije kada joj je Kota odlučila reći zauvijek zbogom.
“U tom trenu kad se sve dešava, povezuješ se neminovno s ljudima koji su ti po psećoj dobi bliski ili po bolesti kroz koju prolaze. Trenutačno u ovoj prostoriji sjede dvije osobe koje su, što se tiče psećeg svijeta, bile “full for me”. Irena je imala zapravo iste probleme kao i ja, a koji se zovu “kako ne opsovati sve kad se već 588. noć zaredom dižeš jer nisi oka sklopio i ne znaš čemu više služi noć osim provjeravanju da li životinja diše, a u mom svemiru je to bilo provjeravati Koti šećer. Druga osoba koja je iz psećeg svijeta bila uz mene je Sanja, koja mi definitivno pomogla. Rekla je “kaj god ti treba od opreme, kaj god ti treba od savjeta, tu sam za tebe”. I naravno, tu je i moja obitelj. Ali hoću reći, teško je nekome tko nema psa pričati kroz što prolaziš, ili nekome tko ima psa ali uopće ne pripada trenutačno toj dobi. Niti mu želiš to pričati jer je prerano reći “e buraz, sve ti se dogodi preko noći” jer se ponekad neka bolest zaista dogodi preko noći. Ne želiš nikome govoriti da je možda došlo vrijeme da se pozdravi sa svojim psom. Ne želiš nikome loše, ali zapravo shvaćaš da jedina zajednica s kojom se možeš povezati je ona koja ima pse bliske dobi tvom psu.”
Večer puna emocija
Ova je klupska večer bila obilježena iskrenim dijeljenjem iskustva, suzama, ali i osmijesima. Panel je podsjetio sve prisutne da tuga nije slabost, nego odraz ljubavi koju smo osjećali prema svom psu. Posjetitelji su ponijeli kući goodie bag s pažljivo odabranim proizvodima, ali i osjećajem zajedništva.
Još jednom hvala svima koji su sudjelovali na ovom panelu. Od stotinu drugih stvari, posjetitelji su odabrali biti dio ove priče – hvala vam što ste pokazali da je tuga zbog psa jednako vrijedna pažnje. Vaša prisutnost nam je pokazala da je ova tema vrijedna slušanja i da zajednica poput naše može pružiti upravo ono što nekad najviše treba, a to su razumijevanje, rame za plakanje i osjećaj da netko zna kroz što prolaziš.
Pregledajte galeriju fotografija s trećeg susreta “Kluba pseće sreće”:
